Trikovi uma, takozvane kognitivne pristranosti nastaju pod utjecajem raznih osobnih iskustava, socijalnih i drugih čimbenika uslijed kojih nešto percipiramo ili tumačimo iskrivljeno. Te pristranosti nisu bezazlene i mogu nam stvoriti ozbiljne probleme – na individualnoj, ali i na kolektivnoj razini. Saznajte kako se sve naš um s nama poigrava.
Zbog sve većih intelektualnih izazova s kojima se kao društvo susrećemo, prosječan IQ u stalnom je porastu. No veća kognitivna inteligencija nije garancija uspjeha, niti bolje kvalitete života – ni za pojedince, ni za društvo.
Uslijed pogrešne interpretacije realnosti, pod utjecajem raznih osobnih iskustava, socijalnih i drugih čimbenika, naš se um konstantno s nama poigrava. Zbog toga donosimo pogrešne odluke, poduzimamo pogrešne poteze (ili ne činimo ništa), i tako, bez obzira na razinu intelektualnih kapaciteta sami sebi podmećemo klipove.
O trikovima uma pisala sam u tekstu Trikovi uma, u kojem sam obradila dio kognitivnih pristranosti, putem kojih se naš um s nama poigrava. U ovoj kolumni obrađujem još neke:
Pristranost negativne percepcije
Na negativne vijesti uvijek reagiramo puno intenzivnije nego na pozitivne. Na njih automatizmom usmjeravamo svoju pozornost, dajemo im veću važnost nego pozitivnima, te puno veći kredibilitet. Mediji, koji žive od naše pozornosti to vrlo vješto koriste tako što plasiraju više loših vijesti, te često kreiraju dramu gdje je zapravo nema. Nerijetko to i sami instinktivno činimo, dodajući pričama ponešto dramatičnih začina, kako bi ispale interesantnije, a mi popularniji. Znanstvenici smatraju da je naš um programiran da bude negativno pristran, vjerojatno zato što nam informiranost o prijetnjama omogućuje prilagodbu na moguće opasnosti te nas stavlja u stanje pripravnosti (za bijeg ili obranu).
Osim toga, prema nekim istraživanjima, loša se iskustva utiskuju u naš podsvjesni um čak pet puta intenzivnije od ugodnih, a kako se uvijek puno lakše povezujemo s onime što smo intenzivnije doživjeli, tako i lošim vijestima dajemo puno više važnosti i pozornosti. Međutim, na ovaj način upadamo u zamku prema kojoj negativnosti počinju dominirati našim životom. Ako svuda oko sebe vidimo negativne sadržaje, ako sve percipiramo negativno (ljude, događaje, realnost), vrlo lako i sami postajemo njihovom žrtvom. U takvim okolnostima vjerojatno ćemo zaključiti da je svaki naš potez usmjeren na mijenjanje nezadovoljavajuće realnosti unaprijed osuđen na propast, pa iz straha da ne bude još gore, vjerojatno nećemo poduzimati ništa. Tada će, dakako, naša negativna percepcija (p)ostati naša realnost.
Da bi se stvari izravnale, potrebno nam je bar pet puta više pozitivnih vijesti ili podražaja od onih negativnih. No budući da je u postojećim okolnostima to teško izvedivo, sigurniji način samoobrane svakako je razvijanje osobne svjesnosti o štetnosti ovog oblika umne pristranosti, te kvalitetan percepcijski menadžment.
Pristranost kolektivnog uma
Iako toga često nismo svjesni, svi smo mi skloni u određenim okolnostima prikloniti se inteligenciji mase, a to može biti vrlo opasno. Kada se u razmišljanju počinjemo priklanjati većini, naši se pojedinačni mozgovi zatvaraju, te postajemo dio kolektivne inteligencije. Te grupe kojima se priklanjamo mogu biti manje ili veće. Kao djeca, u obitelji se često stavljamo na stranu energetski jačeg roditelja ili drugog člana obitelji, podsvjesno računajući na njegovu zaštitu. Slično tome, i na poslu se priklanjamo popularnijima ili utjecajnijima, nadajući se da će nam to osigurati bolji položaj (bilo formalno ili neformalno), ili da će dio popularnosti onih kojima se priklanjamo prijeći i na nas. „Bandwagon effect“, ili efekt grupe objašnjava se i našom potrebom da u društvu budemo prihvaćeni, a najbolje ćemo biti prihvaćeni ako se stopimo s masom i prihvatimo popularan način razmišljanja.
Međutim kada si dozvolimo da nas ponese grupna energija i grupna inteligencija, ne samo da ne možemo biti objektivni u svojim procjenama i percepciji (čime često nanosimo štetu i sebi i drugima), već se i naše ponašanje može drastično promijeniti.
Efekt kolektivnog uma vrlo je očigledan primjerice na utakmicama. Mnogi se ljudi, nošeni euforijom grupe u takvim okolnostima odjednom počnu ponašati na neprepoznatljiv način, a ako se na utakmicama stvori negativan naboj, mogući su i fizički obračuni, iako si većina ljudi u normalnim okolnostima to ne bi dozvolila. Prema nekim procjenama, kada se ljudi priklone grupnoj energiji (bila ona pozitivna ili negativna), te isključe svoje individualne mozgove, njihova se kolektivna inteligencija spušta na razinu šestogodišnjeg djeteta, pa se zato i ponašaju iracionalno. Ovo možda objašnjava zašto su neki karizmatični lideri za svoje apsurdne ideje uspjeli dobiti podršku tolikog broja ljudi, i zašto su najveća zlodjela u povijesti počinjena upravo na ovaj način. Pa ipak, ljudima koji su uspjeli izgradili zdravu i stabilnu osobnost, teže će se manipulirati, i takvi će se ljudi puno teže prikloniti kolektivnoj inteligenciji i kolektivnom nesvjesnom.
Pristranost pamćenja
Unatoč pristranosti negativne percepcije, naš um puno bolje pamti nedavna događanja od onih koja su se zbila prije primjerice pet, deset ili više godina. Što je događaj vremenski udaljeniji, on će biti manje prisutan u našem svjesnom umu (što ne znači da će nužno iščeznuti i iz nesvjesnog). Konflikt koji ste jučer imali s kolegom na poslu sasvim sigurno biti će prisutniji u vašoj svijesti od konflikta koji ste imali s kolegicom prije tri godine. Dok kolegu izbjegavate u širokom luku, s kolegicom možda pijete kavu, kao da se nikad ništa nije dogodilo.
No kako se ova pristranost manifestira u širem, društvenom kontekstu? Ako je primjerice politička stranka na vlasti na početku svoga mandata napravila niz pogrešaka ili nepopularnih poteza, velika je vjerojatnost da će većina ljudi do kraja mandata na njih zaboraviti. Posebno ako je stranka na vlasti pred kraj svog mandata povukla niz odmjerenih, popularnih poteza i tako ponovo osvojila simpatije birača. Budući da se uz sklonost zaboravljanju, većina ljudi ujedno plaši promjena (što predstavlja pristranost statusa quo), većina će ponovo glasati za kontinuitet. Političke stranke svuda u svijetu jako dobro poznaju ovu ljudsku slabost, te s njome vrlo vješto manipuliraju s ciljem pobjeđivanja na izborima. Budući da se radi pridobivanja društvene naklonosti pred kraj mandata često povećavaju investicije, na ovaj način politički ciklusi nerijetko generiraju i one ekonomske.
Pristranost projekcije
Svi mi živimo u svojoj glavi 24 sata dnevno, i zato je ponekad teško projicirati svoju svjesnost izvan vlastitih granica. Nama su naša istina, naš način razmišljanja i naša percepcija posve normalni, a često smo uvjereni i da su jedini mogući. Zbog toga vrlo često potpuno pogrešno pretpostavljamo da i drugi ljudi stvari vide na isti način kako ih mi vidimo.
Ovakva pristranost nerijetko je izvor konflikata, pri čemu nikako ne možemo shvatiti kako drugi ljudi ne shvaćaju da su u krivu i ne vide ono očigledno. No kad god nekoga pokušavate u nešto uvjeriti, sjetite se da je to u što ste uvjereni vrlo vjerojatno tek vaša točka gledišta, a što ste spremniji relativizirati vlastitu istinu te čuti i prihvatiti tuđu, bliže ste pronalasku zajedničkog teritorija. Efekt ovakve pristranosti postoji i na razini većih grupa. Korporacije i veliki sustavi imaju svoj pogled na svijet, javni sektor ima svoj, akademska zajednica svoj, i tako dalje.
Ponekad nam svijetovi u kojima smo se našli djeluju toliko velikima da lako zaboravljamo da postoje i drugi. Vrlo često, tek kada iz njih izađemo, i kada se suočimo s drugačijom percepcijom realnosti, drugačijim pristupima poslu ili životu, te drugačijim razmišljanjima shvaćamo koliko je naš korporativni, ili neki drugi svijet bio mali i ograničavajući, a ta spoznaja ponekad može šokirati.
Svijet se danas mijenja ogromnom brzinom, i zato je zatvaranje u vlastite male svijetove danas pogubnije nego što je ikad bilo.
