Zašto preferiramo neiskrenost u odnosima umjesto da jasno kažemo što nam smeta?

Autorica teksta: Egli Ilić

Konflikti su obično neugodni, i premda postoje ljudi koji ih vole (te ih namjerno kreiraju kako bi kroz njih zadovoljili potrebe svog ega), većina ljudi preferira harmonične odnose u kojima su konflikti s drugim ljudima svedeni na najmanju moguću mjeru. Međutim, u svojoj potrebi da ih izbjegnemo, često osobi ne dajemo do znanja da nas je povrijedila, i tako stvaramo konflikte unutar sebe.

Međuljudski odnosi jedan su od najkompleksnijih aspekata naših života. Ne možemo ih izbjeći, jer sve što radimo, na nekoj razini uključuje i druge ljude.  Kada su odnosi harmonični, osjećamo se dobro, i često imamo dojam da nas takvi odnosi „hrane“. Zapravo nas hrani dobra energija koju u njima skupa s drugima stvaramo. Zamislite radno okruženje u kojemu suradnici iskreno komuniciraju, međusobno si pomažu i jedni druge podržavaju u rješavanju izazova s kojima se susreću. U takvom okruženju ugodno je raditi, pa ljudi sa zadovoljstvom dolaze na posao. Produktivniji su, kreativniji, angažiraniji, manje griješe…

S druge strane, otvoreni sukobi stvaraju toksično okruženje u kojemu (gotovo) nikome nije ugodno. Sama pomisao da moramo boraviti u takvom okruženju stvara otpor i grč u želucu. Blokira našu kreativnost, a nerijetko i sposobnost logičkog razmišljanja. Iz takvog okruženja najradije bi pobjegli, „samo da možemo“.

Šutimo iz pristojnosti

No kako to najčešće ne možemo, rješenje obično pronalazimo u kompromisima, a praktičan kompromis kojemu većina ljudi u takvim okolnostima pribjegava je izbjegavanje otvorenih sukoba. To, između ostalog znači da kada druga osoba prema nama napravi pogrešan potez, kada nas iskoristi, povrijedi, kada naruši naš integritet, ili se prema nama postavi na drugi način koji nije ispravan, umjesto da reagiramo i otvoreno osobi kažemo što nas smeta; umjesto da se zauzmemo za sebe i jasno postavimo granice preko kojih ne smije ići, mi se povlačimo, i tako takvo ponašanje prešutno toleriramo.

U našoj je kulturi toliko uvriježeno da osobi koja se prema nama pogrešno postavila – bilo da je riječ o poslovnom okruženju, prijateljskim ili (širim) obiteljskim odnosima ne dajemo do znanja kako se osjećamo, ili što nas u vezi njenog ponašanja smeta, a sve kako se osoba ne bi uvrijedila i kako bi izbjegli izravan sukob. No u isto se vrijeme grizemo u sebi, te unutar sebe taložimo ljutnju, Ona intoksicira cijeli naš sustav, i to ne samo energetski, već nerijetko i fizički (problemi sa želucem su tipična manifestacija progutane, neprocesuirane ljutnje). U isto se vrijeme o neispravnom ponašanju druge osobe prema nama žalimo nekom trećem, tko s time nema veze, što je tipično ponašanje osobe koja je u arhetipu žrtve.

Je li osoba koja je prešla granicu toga svjesna?

Međutim, osoba koja je prema nama bila nekorektna ili je na drugi način prešla granicu dobrog ponašanja ponekad toga nije ni svjesna, pa je teško očekivati da će se u njenom ponašanju nešto promijeniti ako joj to jasno ne kažemo. To je posebno pogubno u emocionalnim, partnerskim odnosima, jer kada nakon godina potiskivanja, količina progutanog, i ne-verbaliziranog nezadovoljstva dosegne kritičnu razinu, za popravak narušenog odnosa i povratak na staro obično je prekasno.

No nerijetko je osoba koja se u odnosu nekorektno ponijela toga itekako svjesna. Često se to događa u „prijateljskim“ ili širim obiteljskim odnosima, pa iako je odnos često duboko zatrovan u svojoj esenciji, obje strane na površini odabiru igrati igru i pretvarati se da je sve kako treba, dok si međusobno „spuštaju“ u metaforama, ili iza leđa jedna o drugoj govore ružno.

Može li za promjenu – iskreno?!

Međutim, logično pitanje koje iz ovoga proizlazi je mora li to doista biti tako, i može li se drugačije?

Jer u suštini, svi mi, kako je na početku članka i konstatirano želimo harmonične, kvalitetne i iskrene odnose. Jedino nas takvi odnosi i mogu ispuniti.

Neiskrenost u odnosima, čime god da je motivirana (a obično je motivirana potrebom da izbjegnemo nelagodu), prije ili kasnije nam se obije o glavu, te u najmanju ruku rezultira nelagodom, puno većom od one koju bismo prvotno bili iskusili da smo bili iskreni u odnosu s drugo osobom, i u vezi vlastitog doživljaja njenog ponašanja prema nama. Ta nelagoda obično zauzima formu akumulirane ljutnje, frustracije zbog lošeg odnosa i osjećaja nepoštovanja, prekida, bolesti, depresije…

Zašto je bolje iskreno?

S druge strane, iskrenost i jasno davanje do znanja drugoj osobi kada nas nešto u njenom ponašanju smeta ili kada je prešla granice, dugoročno predstavlja osnovu za dobre, zdrave i harmonične odnose, temeljene na energetskoj ravnoteži između davanja i primanja. Takvi su odnosi i mogući jedino i isključivo između emocionalno stabilnih i zrelih ljudi.

No takvo je ponašanje također i izraz osobnog poštovanja, jer često je drugim ljudima potrebno jasno pokazati gdje su nam granice i kada nešto postaje neprihvatljivo. Svjesni i dobronamjerni ljudi sami će to znati i neće te granice nikad prijeći. No nisu svi takvi, i kada nesvjesni ili nedobronamjerni te granice prijeđu, a vi im to ne date do znanja, oni će ih prijeći ponovo. I ponovo. No tada ste za to sami odgovorni, i nemate se razloga na njih ljutiti.

No ako im kažete i oni se nastave ponašati na isti način, onda je udaljiti se od takvih ljudi ili prekinuti odnos s njima (kad god je to moguće – a najčešće je moguće) najlogičniji potez, i to je u svojoj suštini također izraz samopoštovanja.

No najčešće će ljudi koji nisu u stanju podnijeti iskrenost u odnosu i promijeniti svoje ponašanje sami od vas otići. U tom smislu iskrenost može biti izvrstan mehanizam za filtriranje i pročišćavanje odnosa, što isprva može biti šokantno, posebno kada odu oni za koje ste dugo vremena vjerovali da su vam prijatelji. No dugoročno je to zapravo vrlo oslobađajuće i revitalizirajuće.

Autor
Egli Ilić

Rezervirajte termin

Imate dodatnih pitanja ili želite rezervirati termin?

Pratite Inspiriter

Scroll to Top